Vekovima unazad zapažana je veza između nervnog rastrojstva i duševnog poremećaja s jedne, te kulturnog stvaralašta sa druge strane. Priroda tog odnosa proučava se intenzivno unazad dva veka.
Francuski teoretičar Sen Simon (1760–1825), i sam pateći od halucinacija, piše svoju tezu – „Ludilo je krajnja egzaltacija duše, neophodna za stvaranje velikih dela“.
U svom delu Genije i ludilo iz 1863. godine čuveni italijanski lekar i kriminolog Čezare Lombrozo (1835–1909) izneo je mnoge patografske podatke istaknutih kulturnih stvaralaca.
Zamerano mu je na površnosti, nekritičnosti i potpunom izjednačavanju nadarenosti i poremećaja kod stvaralaca.
Francuski psihijatri Mišel Kordej i Grase stvorili su pojam „poluludila“ (demi-folie), čime označavaju ličnosti poremećenog duha sa očuvanim umom, odnosno stvaralačkom sposobnošću. Smatrali su da su „poluludi“ zapravo viša bića, ljubimci neba nadahnuti od bogova, kao i da su oni odgovorni za napredak čovečanstva.
Do današnjeg dana nije ujednačeno mišljenje o uzročno-posledičnoj vezi mentalnog zdravlja i stvaralaštva, jer je ta veza veoma složena, ali i zato što su se detalji o psihičkim problemima krili, kako se ne bi naškodilo ugledu istaknutih umetnika. Ostalo je nejasno zašto većina ljudi sa sličnim duševnim poremećajima kao genijalci, nemaju i njihove nadahnute sposobnosti, kao i zašto se genijalnost ne ispoljava kod sve dece rođene u istoj porodici i odrasle pod sličnim uslovima?
Odgovor bi mogao biti da je razvoj svake jedinke individualan, retko ravnomeran i harmoničan, što za posledicu ima atrofiju jednih i hipertrofiju drugih gena, nosilaca duhovnosti.
Svakako, da nema patnje ne bi bilo ni stvaranja. Stanje ravnoteže, balansa i mira ne zahteva izlazak iz „zone komfora“, ne zahteva delanje. Uživanje uspavljuje i zatupljuje stvaralačke sile.
Genijalni kulturni stvaraoci imaju uglavnom stradalnički život. Veliki francuski filozof Didro rekao je „Kada priroda stvara genijalnog čoveka, ona mu pripaljuje buktinju na glavi i isprati ga u život rečima: „Idi, budi nesrećan…!“.
Neki primeri duševnih poremećaja kod velikana umetnosti (književnici, kompozitori, slikari) su:
- Dante Aligijeri – histerija, megalomanija, erotomanija
- Torkvato Taso – psihoza (halucinacije vida i sluha)
- Ludvig van Betoven – opsesivno-kompulsivni poremećaj, hipohondrija, melanholija, migrene, alkoholizam, mizantropija (mržnja prema ljudima)
- Mikelanđelo Buonaroti – psihopatija, manija gonjenja
- Volfgang Amadeus Mocart – manija gonjenja, halucinacije
- Hektor Berlioz – neuropatije, fobije, ekstremne promene raspoloženja
- Rihard Vagner – psihopatija, kleptomanija, manija veličine
- Emil Zola – opsesije, fobije
- Vinsent van Gog – psihoza
- Petar Iljič Čajkovski – depresija, hipohondrija
- Vilijam Šekspir – sociopatija, depresija
- Žan Baptist Poklen Molijer – neurastenija (neurotični poremećaj – slabost živaca)
- Johan Volfgang Gete – bipolarni afektivni poremećaj
- Aleksandar Sergejevič Puškin –- hipohondrija, psihastenija (duševna bolest, stalna briga, opsesije)
- Šarl Bodler – sadizam, mizantropija, zavisnost od opijata i alkohola.
Spisak se, nažalost, može produžiti unedogled.
Da li je stradalništvo cena koja se mora platiti za inspiraciju?
Jelena Smiljanić, psiholog